Imam mladu svekrvu, Marinu. Ima samo 43 godine. Rano se udala. Imala je samo 18 godina kada se rodio moj muž Rade, a godinu dana kasnije i njegov brat Adam.
Ona i moj svekar imali su dobar brak. Djeca su odrastala u sretnoj porodici. Marina je odmah nakon srednje škole završila kurs za računovođu i počela je da radi u maloj firmi. Danas je ugledni računovođa u dobroj kompaniji.
Kada je Radetu bilo deset godina, njegov otac je doživio strašnu saobraćajnu nesreću. Marina je ostala sama sa dječacima. Naučila ih je da budu odgovorni, samostalni, da završe škole i da budu ljudi.
Kada su stasali za srednju školu, Marina ih je poslala u inostranstvo na školovanje. Dobili su stipendije i ona nije morala da brine o njima. Bar ne finansijski.
Tako smo se Rade i ja upoznali, a uskoro i vjenčali.
Oboje smo studenti na završnoj godini. Marina je odlučila da nam plati troškove svadbe i medeni mjesec. Poslije toga smo se sa njom čuli samo jednom mjesečno, da razmijenimo osnovne informacije.
Radetov mlađi brat živi sa majkom, ali Marina ga ne finansira. Ona često kaže: “Neću hraniti matorog konja.”