Sretne pop mladu koju vjenčao prije godinu dana i upita:
“Kćeri kako si, kako muž, imate li djece?”
“Dobro smo oče, muž radi i tako, ali djece još nemamo, trudimo se ali ne ide…”
“Ne brini kćeri, upravo idem u Vatikan, pomoliću se za vas i zapaliću vam svijeću…”
Prođe 5. godina i sretne on opet nju i upita:
“O kćeri, drago mi je da te vidim. I imate li djece?
“Imam oče 10-oro, dvoje trojki, jedne blizance i još dvoje…”
“Ooo…lijepo kćeri, a gdje ti je muž?”
“Otišao u Vatikan da ugasi j**benu svijeću…”
BONUS:
Udala sam se ima godina, živimo u zajednici. Ispoštovala sam muža po pitanju toga biti ćemo skupa ima nas više zezati ćemo se kuhati smijati mada nije tako baš kao u mojoj glavi. Muževi roditelji su grozni prema mojima, oni su dosta ozbiljni a moji veseljaci. Ne vole mi doći ubi me to ne mogu spavati.
Jednom je tata došao sam i sjedio sat vremena a moj uobraženi svekar nije ni riječ progovorio. Sreća bio je djed od muža i oni su se baš ispričali djed legenda. Kada je moj tata krenuo umišljenko je rekao”Sjedi još” samo to zamislite. Kada smo se vozili tata je pustio suzu što sebi nikada neću moći oprostiti.
Moj divni tata me pitalo-“Jel uvijek ovako” na što sam rekla jeste a nije. Zapravo kada dođe ko je njima bitan to osmjeh to zezancija neke teme kada su moji šute. Na što je moj divni tata rekao -“Nemoj im dizati frku da ne ispadne problem jer svekar ima dijabetes da mu ne bi bilo loše”. Šta reći tati na ovo divan je divan volim ga životom. Šta da radim gušim se ne mogu više!
Moj muž izbegava grupu mojih prijatelja. Nikad mi nije branio da idem sama, niti da dolaze, ali on će ih izbeći 9/10 slučajeva. Rekao je da mu ne prijaju.
Na moje insistiranje dobila sam detaljna objašnjenja i primere. Nije imao ništa lepo da kaže za njih. Ja sam se često osećala neprijatno među njima, ali nikad nisam tako shvatala njihovo ponašanje. Družimo se odavno.
Prihvatala sam ih takve kakvi su. Nažalost, bio je u pravu sve što je rekao. Sada ne mogu da ne vidim zlobu, ljubomoru, mržnju. Već sam i sama počela da ih izbegavam