Često čujem komentare kako drugi žale našu djecu. Imamo 2 dječaka u dobi od 6 i 4.
Dobili smo ih “kasno”, bilo nam je 30 kada je prvi od njih došao na svijet. Skupa smo od srednje škole, upisali smo isti faks, nakon toga radili, štedjeli, otvorili vlastitu firmu i prodali stan koji je muž naslijedio od djeda da bismo kupili kuću na selu.
Otkad imamo djecu jednostavno uživamo u životu i prirodi, imamo svoj vrt, svoje životinje, djeca su stalno vani, igraju se bezbrižno, zdravi su što je najbitnije. Putujemo kada god stignemo, gradimo šatore i kućice u vrtu i kampiramo u šumi. Ali oni nemaju…
Ne, nemaju tablet, ni mobitel, ne nose markiranu odjeću, kada nam dođe netko u posjet, vrlo vjerojatno ce ih zateći prašnjave ili blatnjave, možda čak i sa poderanim hlačicama kako sjede negdje nasred dvorišta i igraju se. Ljude to zabrinjava. Zašto naša djeca ne gledaju tv kao njihova, zašto ih zakidamo i ne brinemo o njima pitaju se?!
Samo se nasmijemo na to.